Primorsko-goranska županija na sjeveru graniči s Republikom Slovenijom, na zapadu s Istarskom županijom, na istoku sa Karlovačkom i Ličko-senjskom županijom, a na jugoistoku u Kvarnerskim vratima ima morsku granicu sa Zadarskom županijom. Županiji pripada i dio obalnoga mora s državnom granicom udaljenom 22 km jugozapadno od otoka Suska.
Prostor Primorsko-goranske županije dijeli se na tri dijela - goransko područje, primorsko i otočno područje - i obuhvaća površinu od 3.582 km2, ili 6,3% državnoga teritorija.
Goransko područje s umjerenom kontinentalnom do planinskom klimom s mnogim šumskim i vodnim resursima, prostor je koji se odlikuje kvalitetom zraka i vode i ima vrlo bogatu floru i faunu. Područje je malo izgrađeno i vrlo slabo nastanjeno. U zapadnom dijelu Gorskoga kotara najviši su vrhovi Risnjak (1528 m) i Snježnik (1506 m), a u jugoistočnom Bjelolasica (1534 m) i Viševica (1428 m). Između njih prema sjeveroistoku proteže se dolinama Dobre i Kupe niža središnja zona.
Rijeka Kupa, najveća u Županiji, teče prema Savi u crnomorski sliv, ponornica Ličanka preko Dubračine u jadranski sliv. Ponornice Lokvarka i Ličanka, s umjetnim jezerima Lokvarskim (31 mil. m3 vode) i Bajerskim (1,2 mil. m3 vode), u okviru hidroenergetskoga sustava Vinodol, dio su jadranskoga sliva.
Primorsko područje ima pretežito mediteransku klimu s utjecajima planinske klime (bura, kiša i snijeg) tijekom zimskih mjeseci, a proteže se polukružno uz Riječki zaljev i Vinodolski kanal, između grebena Učke (1396 m) na zapadu i rubnih planina gorskoga kotara (Obruč 1376 m, Tuhobić 1109 m i dr.) na sjeveru i sjeveroistoku. Obuhvaća istočnu padinu Učke prema sjeveru krške Ćićarije, odvojenoj udolinom Jušići - Rupa od Klane i pitome Kastavštine. U riječkom je zaleđu Grobnišćina s prostranim Grobničkim poljem s nataloženim pleitocenskim šljunčanim naslagama. Iznad Bakarskoga zaljeva proteže se krasičko-hreljinski plato i prema jugoistoku plodni Vinodol. Niski vapnenački greben presijecaju Potok, Rječina, Draški potok, Bakarska vrata i Suha Ričina. Podzemnom cirkulacijom iz planinskoga zaleđa nastaju brojni izvori od opatijskoga preko riječkog do vinodolskog primorja kojima se napajaju vodovodi obalnih gradova i naselja (Zvir, izvor Rječine, izvor u Martinšćici - za Rijeku, Dobra i Dobrica - za Bakar i susjedna naselja, Žrnovnica - za Novi Vinodolski i Crikvenicu, i manji - nedovoljni izvor na Učki za Opatiju).
Otočno područje s izrazitim značajkama mediteranske klime, sastavljeno je od dvaju nizova kvarnerskih otoka: zapadni s Cresom i Lošinjem i nekoliko manjih otoka, a istočni s Krkom i Rabom te nekim manjim nenaseljenim otocima između njih. Najveći su otoci Krk i Cres - svaki po 405.8 km2, za razliku od Krka koji je dvostruko širi, Cres je dvostruko duži.
Vransko jezero na otoku Cresu, s razinom oko 13 m iznad mora, jedinstven je hidrografski fenomen na Jadranu, površine 5.5 km2 i 74 m dubine (najdublji je dio jezera 60 m ispod morske razine) te sadrži više od 200 mil. m3 iznimno čiste pitke vode kojom se opskrbljuju mjesta na otocima Cres i Lošinj.
Za vodoopskrbu otoka Krka služe dva mala jezera - Ponikve i Jezero te neki manji izvori, dok na otoku Rabu, uz nekoliko nedovoljnih lokalnih izvora, za opskrbu vodom služi podmorski cjevovod povezan s primorskim vodovodom na kopnu.
Prema rezultatima Popisa stanovništva iz 2001. godine Primorsko-goranska županija ima ukupno 305.505 stanovnika i s udjelom od 6,9 % peta je po veličini u Republici Hrvatskoj (4.437,000 ) - iza Grada Zagreba (779.145), Splitsko-dalmatinske županije (463.677), Osječko-baranjske županije (330.506) i Zagrebačke županije (309,696). Grad Rijeka - sjedište Primorsko-goranske županije sa 143.800 stanovnika treći je grad po veličini u Hrvatskoj - iza Grada Zagreba (691.724) i Grada Splita (175.140). Najmanji grad u Primorsko-goranskoj županiji po ukupnom broju stanovnika je Grad Cres s 2.959 stanovnika, a najmanja općina je Općina Brod Moravice s 985 stanovnika.
Od prapovijesti do dolaska Slavena
Života je na prostoru Primorsko-goranske županije bilo još u prapovijesnim vremenima. Tragove prastanovništva nalazimo u Loparu na otoku Rabu, na Osorčici na otoku Lošinju, na padinama istarske Ćićarije, osobito na području Brseča, Mošćenica i Lovrana. Tragova ima do Kastavštine i Rijeke i do Lokava u Gorskom kotaru.
Mnoge su nastambe - pećine korištene i u nadolazećim razdobljima, te u srednjem vijeku, iako su u ovim krajevima tada živjeli i urbanizirani stanovnici. Među njima su najpoznatiji prvi kojima znamo ime - Iliri: Histri su bili stanovnici Istre, a Liburni su naseljavali južniji prostor. Utjecali su na iščezavanje Japoda s ovog područja. Matrijarhat, mrtvaci u skvrčenom položaju i plovila - osnovne su karakteristike tisućljetnog života ovog dijela Ilira. Vrlo rano počeli su i u područje Riječkog zaljeva uplovljavati Heleni. O tome govore i njihove legende, npr. o stvaranju Apsirtida - Kvarnerskih otoka, od kojih su Cres i Lošinj stoljećima nosili zajedničko ime Apsoros (Osor), uži kanal koji je od jednoga Apsorosa stvorio dva otoka - Cres i Lošinj.
U Primorsko-goranskoj županiji sačuvano je bogato i raznoliko kulturno-povijesno nasljeđe. Među pisanim spomenicima ističu se:
BAŠĆANSKA PLOČA - najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti
Bašćanska ploča jedno je od najznačajnijih glagoljskih vrela uopće. Taj epigrafski zapis od neprocjenjive je vrijednosti na raznim znanstvenim i kulturnim poljima, a napose na nacionalnome području, jer je "krsni list" Hrvata, u kojem se prvi put na hrvatskom jeziku navodi riječ hrvatski uz ime jednoga hrvatskog vladara - kralja Zvonimira (1075. - 1089.)
Ploča je najveći, na kamenu uklesani hrvatski glagoljski tekst (staroslavenski, s crkvenoslavenskim i latinskim elementima) nastao u benediktinskom samostanu sv. Lucije u Jurandvoru, u Bašćanskoj dolini na otoku Krku. Istraživači su pretpostavljali da je ploča nastala u razdoblju od 70-ih godina XI. st. do 20-ih godina XII. stoljeća, najčešće se navodi 1100. godina, (Rački, Štefanić i drugi), zatim 1077. (Hamm), 1104. ili 1107. (Kukuljević), 1120. (Strohal), dok u posljednje vrijeme akademik Lujo Margetić datira 1105. godinu.
Na Ploči je uklesano 13 redaka. Osnovica sadržaja govori o tome da je opat Držiha zabilježio kako je sâm hrvatski kralj Zvonimir opatijskoj zajednici sv. Lucije i sv. Mikule (Nikole) darovao neobrađeno, ali očito vrijedno zemljište, te kako je opat Dobrovit s devet redovnika podigao crkvu sv. Lucije. Upisani su i drugi uobičajeni elementi isprave.
Ploča je bila lijevi plutej crkvene ograde (septum) koja dijeli svećenike u prezbiteriju od vjernika u crkvenoj lađi.
Ploča je do znanstvene javnosti došla znatno oštećena, pa njezin tekst do danas nije pročitan u cjelini. Do danas su o njoj mišljenje dali brojni hrvatski i strani stručnjaci, jer sadržaj Ploče pruža široke mogućnosti proučavanja, analize i tumačenja tema iz niza znanstvenih oblasti i područja povijesti, slavistike, prava, filologije, književnosti, gospodarstva, toponomastike, paleografije, diplomatike itd.
Radi stručne konzervacije i trajne znanstvene zaštite, znatno oštećena Ploča je 1934. godine prenesena u Zagreb, gdje je, nakon dugoga stručnog truda, s uspjehom oslobođena soli i ostaloga taloga, te sanirana. Kao "dragi kamen hrvatskoga jezika" (prof. dr. Stjepan Ivšić) i najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti uopće, Bašćanska ploča stalno je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, najviše hrvatske znanstvene i kulturne institucije.
VINODOLSKI ZAKON
Vinodolski zakon - hrvatski pisani popis običajnog prava iz 1288. - može se s pravom staviti uz bok drugim europskim opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku, npr. angslosaksonskim (601.-925.), Ruskoj pravdi (XI. Do XIII. st.) i Sachsenspiegel (XIII. st.). Ali Vinodolski zakon ima neke značajke kojima se ističe u otmjenom društvu spomenutih europskih vrela. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice), koje je u ime općina i kneza gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka Vinodolsko zakona primjenjivalo u Vinodolu. Povjerenstvo je, uz ostalo, imao u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih općina. Vinodolski zakon pisan je glagoljicom, a sačuvani tekst iz polovice XVI. stoljeća glagoljskim kurzivom. Čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Naziv Vinodolski zakon ne znači da je u Vinodolu bio na snazi neki zakon u modernom smislu te riječi. Zakon u našoj staroj hrvatskoj terminologiji ima značenje pravna običaja (consuetudo), koji u trenutku njegova zapisivanja društvo priznaje kao obvezujući.
Izradu hipermedijske baze podataka "Kulturno povijesno nasljeđe Primorsko-goranske županije" pokrenuo je kao trajni zadatak, Županijski zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje.
Primorsko-goranska županija u prošlosti kao i danas jest područje na kojemu su rođeni, djelovali i stvorili svoja najbolja djela mnogi uglednici. Iz velikoga broja poznatih imena izdvajamo samo nekoliko njih: Juraj, Julije Klović, Julio Clovio, Don Giulio Clovio Croata 1498. (Grižane) - 1578. (Rim) - vrhunski svjetski slikar minijaturist XVI. stoljeća, živio i stvarao u Veneciji i u Rimu - dobio je nadimak Michelangelo minijature. Franjo Petris (Petrić, Petrišević, Patritio, Patrizio) - 1529. (Cres) - 1597. (Rim) - neoplatonistički filozof, tipični uomo universale svoga vremena, svestrani znanstvenik, autor djela posvećenih filozofiji, metodologiji, filozofiji povijesti, retorici, okultizmu, vojnoj vještini, teoriji književnosti i glazbe. Marko Antun Dominis (Markantun de Dominis), 1560. (Rab) - splitski nadbiskup, kao heretik osuđen od inkvizicije i spaljen 1624. u Rimu. Matematičar i filozof, teolog, prirodoznanstvenik, slobodan duh i mislilac koji se zalagao za jedinstvo svih kršćanskih Crkava, protiv isključiva primata Pape. Ivan Klobučarić Fluminensis (1545. - 1605. ili 1606.) poznati slikar i kartograf. Franjo Glavinić, (1585. -1652.), pisac većega broja povijesnih kompilacijskih i nabožnih knjiga na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, gvardijan trsatskoga samostana. Josip Pančić (Bribir 1814. - 1888.) liječnik i poznati botaničar; otkrio velik broj biljnih vrsta, npr. Pančićevu omoriku (Picea omorika). Djelovao u Srbiji i bio prvi prvim predsjednikom SAN. Ivan Mažuranić (1814. Novi Vinodolski - 1890.) hrvatski ban i pjesnik, autor epa Smrt Smail-age Čengića. Matija Mažuranić (1817. Novi Vinodolski -1881.) - književnik, autor najboljega putopisa iz razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda Pogled u Bosnu. Fran Mažuranić (1859. Novi Vinodolski -1928.) - književnik autor zbirka crtica Lišće, Novo lišće, Od zore do mraka. Eugen Kumičić (1850. Brseč-1904. Zagreb) - hrvatski književnik i političar, u hrvatsku književnost uvodi Zolin naturalistički postupak, autor romana iz istarsko-primorskog života (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi), iz zagrebačkoga građanskog svijeta, povijesnih romana, i dr. Ivan pl. Zajc, (1832. Rijeka - 1914. Zagreb) - skladatelj i dirigent,